VLAK U SNIJEGU - Mato Lovrak

VLAK U SNIJEGU          

                                                                                                                                                

Vlak u snijegu poznato je djelo hrvatskog književnika Mate Lovraka koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući dječjim romanima od kojih je drugi, no ne i manje popularan, Družba Pere Kvržice. Radi se o slavnim djelima prema čijem su sadržaju 1970. godine snimljeni popularni filmovi. Iako je Vlak u snijegu dječji roman, obilje pouka koje u njima pronalazimo može koristiti i odraslima jer djeca ponekad imaju najbolja rješenja za svakodnevne probleme.

Od samog početka ova krasna priča daje naznake zanimljivog štiva koje će svaki čitatelj pročitati s oduševljenjem čak i ako je upoznat s radnjom djela prije čitanja. Upoznavanje ove prekrasne družine i okoline u kojoj provode najviše vremena ukazuje na njihove karakterne raznolikosti. Neki od njih su radišni i marljivi, a neki su spori ili lijeni, ali svi čine jedu cjelinu koja je savršeno funkcionira. Želja za vlasti i mogućnostima koje ona pruža prožeta je dozom zavisti tako da neki od likova ne prezaju ni pred podmićivanjem kako bi li se domogli prestižne pozicije.

Već u ranoj dobi na vidjelo izlaze negativne karakterne osobne nekih likova, samo što se te negativnosti u dječjem svijetu ispravljaju bezbolnije i pravednije nego u realnosti. Djeca su iskrena i u toj iskrenosti znaju nanositi bol jedni drugima, ali sve to služi tome da se kasnije istakne pozitivni završetak.

Svi odnosi i konflikti među malim zadrugarima naslijeđeni su od sredine u kojoj žive. Svaki pojedini lik može se poistovjetiti sa svojim roditeljem, bio on slabijeg ili boljeg imovinskog stanja. Oni siromašniji u djelu se uvijek pokazuju kao pošteniji jer su ono što posjeduju stekli teškim i požrtvovnim radom, stoga znaju cijeniti svaki uspjeh, bio on njihov i tuđi. Oni drugi, koji su svoj imetak stekli nasljeđivanjem, smatraju svoju privilegiju pravom te misle da se zbog njihove moći drugi moraju podvrgavati njihovim željama i potrebama.

Djeca takve probleme rješavaju otvoreno, bez obzira na moguće posljedice. Problematične pojedince izoliraju tako dugo dok oni sami ne uvide svoje greške te zamole za oprost. Nekada se dogodi da sve eskalira u fizički obračun, ali drugi dan sve se brzo zaboravi – to su ipak djeca.

Priča ovog romana ispričana je u nekoliko tematskih dijelova. U prvom djelu govori se o glavnim likovima družine i njihovim problemima, upoznajemo se sa školom i razredom, te osnivanjem zadruge kojoj djeca posvećuju nevjerojatnu ozbiljnost kakve nema kod odraslih. Oni ulažu nevjerojatan trud da dokažu svoju zrelost i pokažu da su dorasli svakom problemu.

Drugi dio romana vodi nas na put u veliki grad. Djeca uživaju na putu, ali problemi nastaju na povratku jer tek tada moraju dokazati svoju slogu i zajedništvo. Kao u svijetu odraslih, kod njih se pri prvom većem problemu naprave dva tabora, a onaj lošiji vrlo se brzo raspadne i pokajnici plačući mole za povratak među ostatak razreda. Domišljatost, snalažljivost i zavidna sloga glavne su odlike ove djece, u cjelokupnoj ozbiljnosti situacije. Ona dokazuju da su dorasli poštovanju odraslih, što zbog brige o bolesnima, zauzeća za druge osobe, uspostavljanju reda u kriznim situacijama i marljivom radu.

Organiziranost družine u najtežim situacijama i njihova predanost domaćinu mami osmjeh čitatelju, ali i potiče na razmišljanje o našoj svakodnevici, jer i sami možemo učiniti isto. Nakon niza uspješno riješenih problema, mali zadrugari sretno su stigli svojim toplim kućama. Iako premoreni, bili su bogatiji za mnoga iskustva, ali i pomireni, jači, odlučniji i iskusniji. Naučili su da sloga i zajednička snaga mogu mnogo više od pojedinca. Shvatili su da se ništa ne postiže olako, već samo uz ogroman trud, poštenje i zajedništvo.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Veliko Selo, Zagreb, vlak

Vrijeme radnje: zima, veljača

Tema: Pustolovine mladih zadrugara na putu u grad

Ideja: Složni ljudi mogu zajedničkim snagama postići i ono što se čini nemoguć

Kratak sadržaj

Roman započinje ponosnim opisom škole koju pohađaju glavni likovi: “Velika kuća, škola, najveća je i najljepša kuća u selu. Nije u svim selima ovakva…”. U školi sve vrvi od živahne djece i njihovih veselih glasova, a svi oni dolaze iz okolnih sela. Iz zaselka Jabukovac dolaze glavni junaci priče: Ljuban, Pero i Draga. Na putu do škole svatko hoda svojom stranom ceste.

“Djeca ne idu zajedno u školu jer su se posvadila.”

Svađa se dogodila još za ljetnih praznika. Sjatilo se mnoštvo djece na livadu i prepiralo oko igre. Na kraju su odlučili u igri prirediti vjenčanje. Djevojčice su se posvađale oko glavne uloge mladenke da bi na kraju brojalica odredila Dragu za mladenku. Mladoženja je trebao biti Pero, a vjenčanje se trebalo održati u malom gaju zvanom Jarak. Pripreme su trajale podosta dugo. Trebalo je sve organizirati. Dok se povorka djece kretala selom, bučna i vesela, mali pop čekao je u Jarku drhteći od straha. U taj jarak bacali su seljaci trupla uginulih životinja, te mu se činilo da se grmlje miče. Dao se on u trk prema svatovima, a oni su ga izgrdili. Kad su se vratili u Jarak, ispade pred njih konjska lubanja: “Svatovi popadaše od straha.”

Potom iz grmlja izađe Ljuban i još dva dječaka. On im se samo želio osvetiti jer nije bio pozvan u igru. Međutim, veselo i prestrašeno društvo započelo je tuču i razbježalo se. nekoliko preostalih pridružilo se Ljubanu, a Draga je bila bijesna što joj je uništena igra. Ljuban je htio nastaviti igru, a Draga je trebala izabrati novog mladoženju. Htjela je Ljubana, a on je odgovorio da se još ne smije ženiti. “

Ja se još ne smijem ženiti. Veli moj tajo da ću se ženiti dok svršim vojsku!”

Draga se jako uvrijedila i od tada se klonila i Pere i Ljubana.

“A sada, kad su već đaci i kad idu u školu, oni ne idu zajedno, nego svaki ide posebno.”

Vesela družina postala je četvrti razred što je bio dovoljan razlog da se prave važni i s visoka gledaju na prvačiće. Jednog dana učili su u školi o životu dok su postojale zadruge te je učitelj došao na ideju da i oni naprave zadrugu. Trebalo je izabrati domaćina zadruge. Učitelj im je dao tjedan dana da dobro razmisle tko bi bio pravedan i strog domaćin. Pero se poprilično zabrinuo. Titulu domaćina priželjkivao je za sebe te je išao od đaka do đaka nudeći ili voćku ili slatkiše u zamjenu za glas. Na dan izbora, Pero je natovario torbu punu suhog voća i častio đake ne bi li glasovali za njega. Pod odmorom Pero još uvijek nije odustajao. Iz trgovine je donio čokolade i bombona te nutkao djecu cijelo vrijeme.

Došlo je vrijeme da se bira domaćin. Učitelj im je ukazao na mogućnost prijevare i podmićivanja.

“… kod nekih odraslih ima rđavih načina, podmićivanja i prinuđivanja, ali vi još jamačno niste pokvareni, ne vjerujem da toga kod vas ima.”

Djeca su vrlo brzo promijenila mišljenje, pa kad je nestalo slatkiša, nestalo je i interesa za Peru. Počeli su mu se rugati.

Ljuban je krenuo po drva te je ugledao Dragu kako se muči izvlačeći vodu iz bunara. Otišao joj je pomoći, a ona je nestala. U vrčiću joj je odnio vodu u razred. Zbog poruge druge djece, Draga je gurnula lončić, što je bilo povod za graju i tuču u razredu.

“Tako ih nađe učitelj i reče: čini se, izborna borba bila je žestoka.”

Nakon svega učitelj je doznao istinu o Peri i podmićivanju. Krenulo je glasovanje. Pero je jedini glasao sam za sebe, a u drugi krug glasovanja ušli su Ljuban i Draga. “Izabrali ste za domaćina Ljubana”, kazao je učitelj nakon drugog kruga.

Po povratku kući iz trgovine Dragin otac pohvalio je Ljubana. Prolazeći pored Perine kuće, napao ga je pas a potom i Pero. Ljuban je odlučio ove razmirice riješiti pred zadrugom kojoj su nadjenuli ime “Ljubanovac”.

Zadrugari su jedva dočekali dan prvog sastanka koji se trebao održavati subotom u popodnevnim satima. Pero je naporno bojkotirao sastanke i davao razne lažne izgovore za nedolazak. Jednog dana, na nagovor učitelja, uđe Ljuban u razred i obznani izvanredni sastanak zadruge. Pero je bio blijed i uznemiren. Bojao se da njegova podlost prema Ljubanu ne uđe na dnevni red: “Evo zgode Ljubanu da ga optuži što ga je htio ubiti kamenom.”

Ljuban je pravedno vodio sastanak uz pomoć učitelja koji mu je pomagao i usmjeravao ga u rješavanju tekućih problema. Pero je pokunjeno čekao na Ljubanove optužbe. Kad je sastanak završio, ojačavao i Pero svojim hvalama dok ga Joza nije zaustavila.

“Ne klafraj tu više! Dosta si lagao! Ne bi to već ni pas s maslom pojeo!”

Tog dana pročitao je Ljuban poziv starog liječnika na higijensku izložbu koja se održavala u Zagrebu. Odlučili su otputovati u veljači, kad zima popusti, a dotada uštedjeti novac od mjesečne članarine

Bliži se osmi veljače. Svi uzbuđeni, s nestrpljenjem su iščekivali da Ljuban obavi formalnosti s kartom da se mogu ukrcati na vlak. Za mnoge je to bio pravi doživljaj jer nikada do tada nisu putovali dalje od sela. Nada je na vagon napisala “Zadruga Ljubanovac”. Učitelju nije bilo baš dobro tako da je Ljuban preuzeo sve obaveze kao domaćin, na što je kondukter ostao ugodno iznenađen.

Po dolasku u grad izazvali su veliku pozornost. Rijetko se viđala onako vesela i brbljava skupina šarene djece. Posjetili su, osim izložbe, i tiskaru novina koja se djecu posebno dojmila, a tvornica suhomesnate robe i tvornica čokolade su ih oduševili. Baš tada počeo je puhati hladan sjeverni vjetar i padati oštra tuča. Učitelj ih je odveo u stan gdje su čekali početak kino predstave.

Nakon tuče počeo je padati sitan i gusti snijeg koji je zabrinuo učitelja i zadrugare. Usred kino predstave, učitelju je pozlilo te se onesvijestio. Odvezli su ga u bolnicu. Djeca su bila uplašena. Učitelj je poslao Ljubanu pismo u kome ga ohrabruje i ukazuje potpuno povjerenje kao voditelja zadruge. Krenuli su kući.

“Njihova je zadruga prvi put sama i samostalna u svijetu sa svojim domaćinom.”

Nije dugo trajalo, a zadruga se podijelila. Jedan dio skupio se oko Ljubana, a drugi oko Pere. Kondukter je provjerio karte i pozvao Ljubana da izađe s njim na hodnik. Kondukter je strahovao od velikih nanosa snijega, a usput ga je Ljuban upoznao sa stanjem u vagonu. Sve nesuglasice htio je riješiti sam sa zadrugarima i bilo mu je drago što može računati na pomoć konduktera.

Kad se vratio u vagon, zatekla ga je graja i nered. Ljuban je bio voljan odreći se uloge domaćina, ali na nagovor djece ostao je, uz uvjet da mu predaju svu hranu i višak odjeće da se sve može pravedno raspodijeliti u slučaju da vlak zapne u nanosima snijega, od čega su najviše strahovali. Kondukter je sve gledao začuđeno. Dječja prevrtljivost, zatim i sloga. Kad su se konačno dogovorili, zatražio je Ljuban od konduktera da odvoji Peru i njegovu družinu u drugi vagon zbog mira.

U svom tom metežu, jedino je Draga u vrućici mirno sjedila u kutu. Digla se i ona te krenula u drugi vagon s Perom. Doveli su zadrugari vagon u red i podijelili zaduženja. Vani je prestao padati snijeg i razdanilo se. Zima je odlučila pokazati zube. Bolesnog kolegu smjestili su u vagon drugog razreda, gdje je bilo mekanije i toplije. S vremena na vrijeme. kondukter bi povjerio djecu i zadovoljno kimnuo. Nekoliko puta zaleđeni vlak uspješno je probio nanose snijega.

“Vlak najvećom snagom jurnu i sabi se u snježni nanos.”

Otkopčali su lokomotivu da bi lakše probili nanos, no bez uspjeha. U vagonima je postajalo sve hladnije jer nije bilo grijanja zbog otkopčane lokomotive. Ljuban je ponudio pomoć vlakovođi, ali je nisu prihvatili. Ljuban je u dogovoru sa zadrugarima ipak odlučio pomoći.

“Mi ćemo morati rukama i nogama bacati snijeg i čeprkati prstima oko kotača i osovina.”

Da bi zagrijali vagon, donijeli su kantu žara i povremeno je mijenjali da im bude toplo. Djeca su se podijelila u radne grupe koje su se smjenjivale. Krenuli su na posao po uputama konduktera. Smjene su se vrijedno smjenjivale i organizirano se bacao snijeg, ali bilo je i drhtavica i ozeblina. Broj oboljelih u dugom razredu se povećavao. Čak je i Pero sa svojom družinom došao, ali samo pogledati što se vani događa. Zadrugari su polako napuštali Peru i vraćali se Ljubanu. Među njima je bila i Draga, željela je natrag u Ljubanovu družinu. U prvi mah odgovoriše joj da ostane na Perinoj strani, ali kada je Ljuban doznao da je Draga jako bolesna, pojurio je u suparnički vagon, podignuo je i odnio u drugi razred. Hladnoća je ovladala svim vagonima. Radnika je bilo sve manje, a na snijegu su stali samo dječaci.

Nakon nekog vremena vani je zapištao stroj. Uspjeli su! Nastala je cika, vika i veselje. Jedini preostali Perin sljedbenik u suzama je molio povratak. Pero je ostao sam na milost i nemilost zadruge. Nakon obroka, svi su zaspali od umora i zime. Ubrzo je i Ljuban utonuo u san. Nakon mnogo rada i hladnoće i malog je domaćina savladao umor.

Cijela zadruga spavala je snom pravednika, kad su se vrata vagona otvorila, tiho i polako. Pero se polako šunjao. Bojao se da ga tko ne opazi. Bio je gladan i u potrazi za hranom. Znao je da zadrugari ne oskudijevaju. Kad je spazio izobilje hrane, počeo ju je trpati u njedra. Jedna naranča pala je na glavu jednome dječaku i uzrokovala niz vrpoljenja među usnulom djecom. Kad se situacija smirila, počne se Pero polako iskradati. Prolazeći pored Ljubana, ovaj ga uhvati za nogu: “Lopove jedan! Nesrećo!”. Počela je utrka kroz vagone i niz nadmudrivanja. Na kraju se Pero zatvorio u WC vagona i iznutra prijetio Ljubanu, koji je likovao pobjedom.

“Odavde ćemo odrediti drugove da kod vas, milostivi gospodine, drže stražu”.

Potom se Ljuban pravio da je otišao iz vagona ne bi li izmamio Peru van iz WC-a. Kada je Pero spazio Ljubana, skočio je iz vagona u najdublji snijeg. Nešto kasnije počeo je plakati od hladnoće.

Ubrzo ga je Ljuban izvukao. Pero je opet skupio snagu i htio izbaciti Ljubana iz vlaka. Ljuban je bio jači.

“Ali odmah širi dlanove i Peru pljus, s jedne strane. Pljus! S druge strane. Pljus, pljus!”

Potom je Ljuban otišao na svoje mjesto među zadrugare. Ubrzo su se začuli Perini pokajnički koraci. Ljuban ga je prihvatio natrag u zadrugu. Pero se prvo bojao da će Ljuban sve reći: “Neću, nikome ni riječi! Ti si recimo, sam došao u zadrugu i gotovo. Uvidio si da si griješio. Tako ćemo svakome reći…” Ljuban je ostao dugo budan i razmišljao. Tada se sjetio Drage te odlučio poći u vagon s bolesnima. Zadrugari su se počeli buditi i zbijati šale s Perom koji je duboko spavao. Složili se zadrugari da Pero ne može biti s njima u istome vagonu. Stoga oni tiho pokupiše sve stvari i odu u Perin vagon. Pero je ostao spokojno spavati, ali sam.

Dragino stanje bilo je ozbiljno. Na savjet konduktera, mijenjali su Dragi hladne obloge da joj spuste temperaturu. Djeca su posudila košulje za obloge koje su Dragi trebali mijenjati djevojčice. Ubrzo su stigli i radnici iz grada da otkopaju nanose. Kako je Dragi bivalo sve gore, trebala je hitno liječnika.

“Dječaci i djevojčice! Moramo opet pomoći rukama da se snijeg odgrće!”

Sve zbog brige za Dragu, kopali su u dvije smjene. Nakon nekog vremena pokušala je lokomotiva probiti napuh snijega. Uz nekoliko pokušaja su uspjeli. Dragi je u međuvremenu pala temperatura. Bili su i nadomak svojih kuća. Kondukter se sa suzama opraštao od domaćina Ljubana. Zamolili su konduktera da Peru ne budi, tako dugo dok se svi ne iskrcaju. Kad je vlak stigao na stanicu, nastao je metež i veselje zbog ponovnog susreta djece i roditelja. Jedino je Perin otac tražio sina koji je pokojno spavao u vagonu zadrugara.

“Zastidi se pred ocem Pero i nije mogao više ni riječi prozboriti, već spuštene glave izađe iz vagona…”

Za bolesne se pobrinuo kondukter s posebnim riječima hvale za Ljubana.

“Taj se dječak za sve njih brinuo kao otac. Radi vaše kćeri je nagovorio da rukama odgrću snijeg, samo da ona stigne što prije kući. (…) Pripovijedat ću mu kakvo su mu čudo ostvarili đaci zadrugari. I još nešto! Da pripazi na tog malog Ljubana. To je čudo od djeteta…”

Dragin otac tražio je Ljubana da ga povede kući jer Ljubanov otac nije mogao doći. Ljuban se opraštao od vagona. Kad je izašao iz vlaka, većina zadrugara već se razišla kućama. Na stanici su čekale samo jedne saonice. U njima su već čekali Draga i Pero. Prvi puta nakon mnogo vremena troje đaka s Jabukovca vozili su se zajedno. Ljuban je utonuo u misli o vlakovima koje su ga odvele u tako dubok san da nije ni osjetio kada su ga usnulog premjestili u njegovu postelju i pustili da spava.

Bilješka o piscu

Mato Lovrak cijenjeni je dječji pisac koji će ostati zapamćen po djelima u kojima je nastojao prikazati djecu iz svog vremena, posvećujući najviše vremena igrama seoske djece i opisu njihovog života kakav je bio u tadašnje vrijeme, ne želeći idealizirati ni jedan dio odrastanja. Jedan dio života proveo je na selu, pa je u svojim knjigama za djecu najviše opisivao život u ruralnim sredinama.

Mato Lovrak je rođen 8. ožujka 1899. g. u Velikom Grđevcu kod Bjelovara. Pohađao je gimnaziju u Bjelovaru gdje je jednu godinu morao ponavljati budući da je imao nedovoljan iz hrvatskog jezika.

Bez obzira na to što je morao ponavljati razred Mato je uspio nakon gimnazije u Zagrebu završiti učiteljsku školu. Kada je završio sa školovanjem 35 godina je radio kao profesor u malim mjestima na sjeverozapadnom dijelu Hrvatske kao što su Veliki Zdenci i Kutina. Neko je vrijeme radio i u Zagrebu. Pretpostavlja se da je upravo zbog posla učitelja veliku pozornost u svojim djelima posvetio djeci.

Književnošću se bavio 50 godina, a početak velikog razdoblja kada su uslijedila jedna od njegovih najpoznatijih djela bio je između ratova kada su u hrvatskoj književnosti prevladavale najviše novele za starije.

Mato Lovrak se nije trudio samo opisati život tadašnje djece. Iz skoro svake njegove knjige vidljiva je ljubav koju je osjećao prema najmlađima. Osim što je isticao pozitivne emocije prema djeci, čitajući njegova djela jasno je kako je veliku pažnju pridavao i socijalnoj pravdi te ljepotama prirode.

Za razliku od drugih velikih hrvatskih književnika Mato možda nije u svoje vrijeme bio toliko cijenjen koliko je kasnije zahvaljujući svojim djelima postao nezaobilazno ime na popisu lektira.

Najveću popularnost stekao je zahvaljujući romanima “Vlak u snijegu” i “Družba Pere Kvržice”. Radi se o slavnim djelima prema čijem su sadržaju snimljeni filmovi.

Mato se trudio da rečenice u njegovim knjigama budu jednostavne i usklađene s dječjim pogledom na svijet. To se moglo najviše primijetiti u “Družbi Pere Kvržice” i “Vlak u snijegu” i danas rado čitanim knjigama kako od strane najmlađih tako i onih malo starijih. Jedina zamjerka je što se u svim djelima trudio prikazati sretan završetak.

Mnoga djela su prevedena na razne jezike, što svjedoči o njihovoj popularnosti. U romanima se oslanjao na radnju s elementima didaktičkog i pustolovnog. Iako je najviše ostao poznat zbog romana po kojima su snimljeni filmovi, Mato je jedan dio književnog stvaranja posvetio pripovijetkama.

Osim već spomenutih knjiga uz čije su radnje uživale mnoge generacije, a u kojima djeca i danas uživaju, Mato Lovrak je još napisao: “Desetorica hrabrih”, “Anka Brazilijanka”, “Neprijatelj br. 1 i “Divlji dječak”, “Tri dana života”, “Zeleni otok”, “Andrija Jug”…

Osim što je pisao romane i pripovijetke, Mato je jedno vrijeme pisao članke za pedagoške časopise. Umro je 14. ožujka 1974. godine u Zagrebu.