Aska i vuk - Ivo Andric

Kratak sadržaj

Ukratko, pripovijetka obrađuje neobičnu borbu za život jedne nemirne dušice, koja je oličena u liku mlade ovce, po imenu Aska. Ona je voljela balet i išla je, čak i u baletsku školu. Naravno, nije ni slutila da će joj baš to baletsko umeće pomoći da spase svoj život. Aska je odudarala od svoje sredine, te nije nikada išla za ostalim ovcama, nije slušala svoju majku, već je više voljela da luta sama proplancima. U jednom od svojih “lutanja” Aska nailazi na strašnog vuka. U tom trenutku suočavanja sa smrću, našavši se pred čeljustima vuka, Aska pokušava da ipak ostane u životu. Ne imavši šta drugo da pokaže, odlučuje se za jedino što zna, a to je balet. U početku, koraci su joj izuzetno nesigurni i čini se da će posustati, ali onda, kako to obično biva život pobjeđuje i Aska počinje da pleše zanosno. Svjesna je, ipak da joj jedi to možda može pomoći da ukroti vuka. Kako je igrala, pokreti su joj postajali sve ljepši i smireniji, te je uspela da prevari čak i iskusnog i lukavog vuka, te je on, zanesen njenom igrom postao vrlo laka meta za čobane.

Vrsta književnog djela:
Basna

Kompozicija: 
Uvod- Opis male ovce
Zaplet- Askin nenadani susret sa vukom i njena igra
Vrhunac- Vuk doživljava preobražaj gledajući Askinu igru
Rasplet- Čobani ubijaju vuka
Kraj- Velika radost male ovce i ostali joj čestitaju na hrabrosti 
Tema:
Borba za život ovčice Aske

Vrijeme radnje: 
od Askina rođenja do školske dobi

Mjesto radnje:
Strme Livade (ovčji svijet)

Likovi: 
ovce Aja i Aska, vuk

Karakterizacija likova:
Vuk – Krvoločan, lukav, star, neporažen, zanesen Askinom igrom, odlučan.
Aska – Uporna, što zacrta to i uradi, radoznala, talentovana, nemirna. Prati svoje snove, što joj je i spasilo život.

Stilske figure: 
Epiteti: krupna ovca, teškog runa, okruglih očiju, vlažne vune, krutim i neobično izduženim nogicama...
Poređenje: "...ono je izgledalo kao i sve ostale novorođenčadi..." ; "...kao ostatak neke čudne noćne igre."...
Personifikacija: ''Dokazivala je da niko u njihovoj porodici nije bio drugo do mirna ovca domaćica.'' ; ''Tim putem nije pošla ni jedna ovčica iz dobre kuće.''...

Ideja:
Na vrlo neobičan način, Ivo Andrić nam kroz pripovjetku “Aska i vuk” zapravo poručuje da svako od nas ima slobodu izbora. Pa čak i onda kada izgleda da je nešto izvjesno, uvijek možemo da pokušamo na neki drugačiji način. Svojom voljom za životom i snagom moguće je gotovo sve postići.

O piscu:

Ivo Andrić jedan je od najpoznatijih i najplodnijih književnika ovih krajeva, ali i šire. Rođen je 10. listopada 1892. godine u Travniku, a preminuo 13. ožujka 1975. u Beogradu. Pučku školu završio je u Višegradu, gimnaziju u Sarajevu, filozofiju je studirao u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi. Od 1945. bavi se isključivo literaturom. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Andrić se javlja u književnosti 1911., objavljujući stihove i prozu u Bosanskoj vili i Vihoru, a u Hrvatskoj mladoj lirici (1914.) zastupan je ciklusom pjesama. Započevši rodoljubnim stihovima, koji su uglavnom prožeti idejom jugoslavenstva, Andrić je poslije produbljivao svoj lirski izraz i proširivao krug tema, te njegove pjesme u prozi (Ex Ponto, Nemiri) karakteriziraju općečovječanski motivi i problemi. Andrić ubrzo prelazi isključivo na prozu, koja sačinjava većinu njegova rada i njegov najveći doseg. Produžujući tradiciju hrvatske i srpske realističke pripovijetke, on sjedinjuje narodsku narativnost sa psihološkom minucioznošću. Tako se njegov prozni sastavak odlikuje folklornom jezičnom  jednostavnošću i razvijenom analitikom života i sudbina bosanskih Srba, Hrvata i Muslimana po starim i  zakutnim kasabama. U duhu europske književnosti i filozofije prve četvrti 20. stoljeća Andrić se okrenuo dubokoj prošlosti Bosne kako bi u njenoj vjeri i narodnosti otkrio korijene najsuvremenijih stanja i zbivanja, stvorivši tako pripovijest i roman s naturalističkom ili egzistencijalističkom jezgrom. Andrićevi romani pisani su najčešće u obliku  kronika ili legenda iz starih vremena; njihovi junaci, obično suprotstavljeni svjetovnjaci i duhovnici, dovedeni su u istu sudbinsku ravninu, u kojoj se očituje sveobuhvatnost svojevrsnog determinizma i fatalizma. Temeljna je osobina njegova stila objektivnost pod kojom ključa pristranost autora prema svojim likovima, po čemu njegov tekst prelazi u esejistički traktat s tezom. Uz to on je uvijek više mitolog nego historičar Bosne i bosanstva. Okušavši se u pjesmama i u lirskoj prozi, kritici, feljtonu, eseju i prijevodima, Andrić je dao najviše sebe i svojega u romanima i novelama, kojima je stekao širok krug čitateljske publike. Djela su mu, pogotovo nakon dodjele Nobelove nagrade, prevođena na mnoge jezike. Od toga su mu najpoznatija i najcjenjenija djela: Ex ponto (1918), Nemiri (1920), Put Alije Đerzeleza (1920), Pripovetke (I, 1924., II., 1936), Gospođica (1945), Travnička hronika (1945), Na drini ćuprija (1945), Prokleta avlija (1954), Lica (1960).